Povijest županije

Pretpovijesno i antičko doba

Osnovna osobina tadašnjeg stanovanja je život u utvrđenim gradinama na uzvišenjima, a za potrebe ekstenzivnog stočarenja koristili su velike pašnjačke, šikaraste i šumske prostore. Podravska nizina je zbog velike močvarnosti i brojnih prašuma bila nepogodnija za iskorištavanje tako da su Kalnik, Bilogora i viši dijelovi ravnice predstavljali prvobitnu zonu naseljavanja. Brojna prapovijesna arheološka nalazišta dokazi su o ranoj naseljenosti kalničkog područja. Sva ta nalazišta nalaze se uz vodotoke i izvore pitke vode. Najstarije nalazište je u Gornjim Brezovljanima kod Svetoga Ivana Žabna. Već u to doba putevi iz Podravine vodili su preko križevačkog područja. Na prijelazu iz brončanog u željezno doba ovdje je živjelo Ilirsko pleme Jasi.

Antičko razdoblje ( 1 do 5 stoljeće ) označilo je gospodarski preobražaj ne samo za ovaj kraj. Arheološki dokazi o životu u ovom razdoblju su siromašniji. Područje Županije bilo je podjeljeno na dva dijela: Rimsku pokrajinu Panoniu Superior i Panoniom Savia. Rimljani izgrađuju mrežu cesta, a cesta Poetovio – Mursa prolazila je kontaktnim područjem dravske nizine i Bilogore. Još i danas mogu se u proljeće vidjeti obrisi rimske ceste. Dolazi do romanizacije i izgradnje mreže gradova. Pretpostavlja se da je kod Virja bila postaja Lentulus, a kod Kloštra Podravskog Louta, Sunista (Kunovec Breg) i Ad Piretis (Farkašić). Stanovništvo se bavilo ratarstvom i stočarstvom, uzgajalo se voće i povrće, Rimljani su donjeli i vinovu lozu u ove krajeve. Dakle, dolazi do intenzivnog iskorištavanja povoljnih predjela za ratarstvo. U 3 stoljeću stanovništvo prima kršćansvo. U vrijeme kasnog rimskog carstva dolazi do reorganizacije i ovo područje je cijelo pripalo pod Panoniu Saviu. Već u 2. stoljeću počeli su prvi prodori barbara, a u 3. i 4. stoljeću dolaze Goti i Huni.

Srednji vijek

U ranosrednjovjekovnom razdoblju nakon propasti Zapadnog rimskog carstva što se događalo na ovim prostoru sve do 13. stoljeća možemo samo nagađati, jer prvi pisani dokumenti javljaju se tek od 13. stoljeća. Ovim područjem prolazili su u 5. i 6. stoljeću Goti, Gepidi, Langobardi. Prve skupine Slavena dolaze ovdje u 6. stoljeću zajedno s Avarima. Nedostatak tragova i vijesti o ranosrednjovjekovnim središtima župskih teritorijalnih jedinica i, što je najvažnije, nedostatak crkvenih središta, upozoravaju na dulje zadržavanje osobina teritorijalno neorganiziranog slavenskog prostora, a to dakazuje naziv Slovinje za ove prostore. Već u 4. stoljeću započelo je pokrštavanje Hrvata na ovom području. Ovuda su stalno prolazile vojske koje su za sobom ostavljale pustoš, npr. 1242. g. Tatari koji nisu uspjeli osvojiti Veliki Kalnik. Početkom 13. stoljeća ovim prostorom protutnjale su i dvije križarske vojske.

Osnovna jedinica lokalne samouprave Hrvata od srednjeg vijeka bila je Župa (Županija). Plemensko ustrojstvo u srednjem vijeku najuže je povezano s područnom podjelom na županije Svaka župa je bez obzira na veličinu tvorila jednu područnu jedinicu. Župe dobivaju imena prema rijekama, dolinama ili prema utvrdama oko kojih se župa razvijala. Na čelu župe bio je župan koga je imenovao kralj. Za vladavine kralja Sigismunda (14. stoljeće) došlo je do reorganizacije županija. Manje teritorijalne organizacije od županije bili su kotari i općine. Općina je bilo svako selo. Ugarski su kraljevi većinu područja županija darovali pojedincima (vlastelinima) na ime vjernosti i vojnih obveza prema kralju. Ti posjedi – donacije velikašima bili su izuzeti od vlasti župana koji su upravljali područjima izvan donacija. Od vlasti župana bili su izuzeti crkveni posjedi i slobodni kraljevski gradovi (Križevci i Koprivnica). Križevačka srednjovjekovna županija obuhvaćala je mnogo širi prostor od današnje Koprivničko-križevačke županije i bila je najveća Županija u sjevernoj hrvatskoj. U to doba hrvatskom su vladale moćne plemićke obitelji.

Prva polovica 13. stoljeća vrijeme je jačanja gradova na ovim prostorima. Grad Križevci imaju kontinuitet naseljenosti od antike, a prvi put se spominju 1193. godine kad se u ispravi Bele III. navodi župan. Grad se dijelio na Donji grad (obrtničko središte, mlađi), južno od tvrđave i na Gornji, sjevernije od nje. Godine 1252. godine Gornji Križevci su postali slobodni kraljevski grad. Križevci su bili mjesto održavanja sabora i redovito boravište bana i župana. Križevci su kroz čitav srednji vijek zadržali status slobodnog kraljevskog grada. Događaj iz 1397. godine po kojem je grad poznat je Križevački krvavi sabor, na kojem je Žigmund likvidirao svoje protivnike.

Povlastice slobodnog grada Koprivnica je dobila 1356. godine. Zbog povoljnog položaja bila je uvijek trgovačko, obrtničko i upravno središte. Obrtničke i trgovačke bratovštine javljaju se već u 14. stoljeću.

Đurđevac je nastao usred močvare na povišenim pješčanim “gredama”. Prvi puta spominje se u dokumentu iz 1267. godine, kao selo ( villa sancti Georgii ). Radi se o darovnici Bele IV, hrvatskog i ugarskog kralja iz 1267. g., koju je potvrdio i s graničnim međama dao Belin sin, kralj. U 14. stoljeću koprivničko i đurđevačko područje spadali su pod Prodavićko imanje koje je bilo u vlasništvu Bana Mikca. Ban Mikac je osnovao u 14. stoljeću Prodavić današnje Virje.

Sveti Ivan Žabno spominje se već 1201. i Rasinja 1248. godine.U srednjem vijeku većina naselja se spominje u popisu župa zagrebačke biskupije iz 1344. godine.

Novi vijek

U drugoj polovici 15. stoljeća pojavljuje se Turska opasnost (1476. godine grad Križevce su spalili). U Križevce 1533. godine dolazi vojna posada.

Granica s turcima bila je dvadesetak kilometara od grada, koji je bio u krizi. U Podravini je također prijetila Turska opasnost. U tu svrhu Zrinski je nagovorio kralja da obranu Podravine povjeri 1548. g. kapetanu Luki Sekelju. On je držao svoje čete u Koprivnici, Virju i Đurđevcu. Tada je došlo do formiranja koprivničke kapetanije u sklopu slavonske Vojne granice što je ustvari zametak Vojne Granice u Podravini. Đurđevac je bio najistočnije uporište koje je odoljevalo svim Turskim nasrtajima pa je po tome i nastala “Legenda o Picokima”. Na križevačkom području tvrđava Veliki Kalnik odoljela je svim nasrtajima Turaka i drugi puta obranila kalničko područje od neprijatelja. U 16. i 17. stoljeću došao je veliki broj izbjeglog stanovnika iz opustošenih krajeva koji naseljavaju brežuljkasto područje pod vojnom upravom.

Prodorom Turaka nakadašnja Kraljevina Hrvatska svedena je na ostatke ostataka. Dio tog područja bio je pod direktnom vojnom upravom, a ostali dio činile su samo 3 županije: Zagrebačka, Varaždinska i Križevačka županija koja je obuhvaćala sjeverni i zapadni dio križevačkog kraja. Županija je u 16. i 17. stoljeću postojala samo formalno, a u stvarnosti je bila sjedinjena sa zagrebačkom.

Nešto je veća sigurnost u Podravini i Prigorju nastala nakon 1606. godine, kad je turski sultan sklopio prvi pravi mir s kraljem Rudolfom. Malo – pomalo počelo se vraćati stanovništvo u opustošene krajeve. Odlukom kralja Rudolfa iz 1578. g., granično područje prema Turskoj u Hrvatskoj dolazi pod neposrednu upravu štajerskog nadvojvode Karla, podvrgavši mu sve zapovjednike graničnih utvrda, što znači da Vojna Granica de facto više nije bila pod jurisdikcijom hrvatskog Sabora. Cijela Vojna Granica je 1630. g. posve izuzeta od kompetencija najviših hrvatskih organa izdavanjem tkz. Statuta Valachorum.

Nakon Karlovačkog mira 1699. godine iako je turska opasnost minula Vojna Granica ostala je pod vojnom upravom, kako bi monarhija mogla koristiti i dalje ovdašnje pučanstvo za svoje ratne pohode diljem Europe. Sjedište varaždinskog generalata 1731.g. seli iz Varaždina u Koprivnicu. Za vrijeme Marije Terezije -1746. godine- došlo je do preustrojenja Vojne Granice. Varaždinski je generalat dobio dvije regularne pukovnije sa zajedničkim područjem, a ove su se 1756. g. prozvale: đurđevečkom i križevečkom pukovnijom ( regimentom ). Ustrojstvom iz te iste godine svaka pukovnija se radi lakšeg i uspješnijeg upravljanja, područno razdjelila u 12 kapetanija, a svaka kapetanija sastojala se od više manjih upravnih jedinica koje su se nalazile u selima, a nazivane su štacije ili straže ( općine ). U đurđevačku pukovniju s prostora današnje Koprivničko-križevačke županije spadale su sljedeće kapetanije: Đurđevac, Virje, Novigrad, Peteranec i Sokolovac. Graničari đurđevačke pukovnije zvali su se Đuroki. U križevačku pukovniju: Koprivnica je 1765. g. izuzeta iz Vojna granice, dobila status podžupanijskog središta i mogla se početi brže razvijati.

Rijeka Drava svojim nemirnim tokom nije samo oduzimala prostor već ga je i osvajala. Tako je početkom 18. stoljeća prostor današnje Koprivničko-križevačke županije postao je bogatiji za naselje Legrad koje je usljed jake bujice u meandar sjeverno od naselja odvojeno od Međimurja kamo je do tada spadalo.

Stožer đurđevačke pukovnije nalazio se do 1758. godine u Đurđevcu, nakon čega je premješten u Bjelovar, koji je zbog toga osnovan i 1765.g. postaje i sjedište Varaždinskog generalata. Od 1759. godine Županija Križevačka je potpuno osamostaljena.

Formiranje naselja u graničnom prostoru Vojne granice, koji je za Turaka bio pust, počelo je odmah nakon oslobođenja Virovitice 1684. godine. Narod koji se skrivao u divljem prostoru dravske okolice sada se vraćao i stvarao nova ili obnavljao stara naselja. Vojne vlasti odlučivale su o mjestu, obliku i načinu izgradnje naselja. Prometnice su se gradile u skladu s potrebama krajiških vlasti.

Počevši od 1763. g. vojne vlasti su počele doseljavati obrtnike. Godine 1764. patentom carice Marije Terezije uvelo se gajenje dudovih svilaca u Varaždinskom generalatu. Proizvodnja dudovog svilca predstavlja početak manufakturne proizvodnje na cijelom području. Svila s područja Hrvatske i Vojne granice bila je poznata na svjetskom tržištu. Ona nije bila velike finoće i sjaja, ali se mnogo tražila zbog svoje jakosti, dobrog kvaliteta i ljepote.

Koprivnica je bila slobodni kraljevski grad i izvan Vojne Granice, za razliku od njene okolice.

Marija Terezija 1752. godine uspjela je ujediniti Donji i Gornji grad Križevce. Počeci visokog obrazovanja sežu u 1860. godinu kada je osnovano Gospodarsko i šumarsko učilište u Križevcima.

Marko Križevčanin

U Križevcima je oko 1580. godine rođen Marko Križevčanin. Studirao je u Beču, Grazu, i u Rimu na Sveučilištu Germanikum. Bio je svečenik u Zagrebačkoj biskupiji, a od 1616. godine profesor i ravnatelj Sjemeništa u Trnavi i nakon toga ostrogonski kanonik. Zajedno s isusovcima Melkiorom Grodeckim i Stjepanom Pongracom, Marko Križevčanin mučenički je pogubljen 7. Rujna 1619. godine u Košicama. Papa Pio X. proglašuje svu trojicu blaženima 15. Siječnja 1905. godine. Papa Ivan Pavao II. proglašuje 2. srpnja 1995. U Košicama svetim Marka Križevčanina.

Godine 1852. zapovjednikom je đurđevačke pukovnije postao pukovnik Čivić. Za njegova je mandata izgrađena tvrda cesta, drum, od Starog Graca, preko Đurđevca do međe Građanske Hrvatske.

Izgradnjom željezničke pruge 1870. godine Križevci i Koprivnica povezani su sa Zagrebom i Budimpeštom. Željezničku prugu Osijek-Virje Đurđevac je dobio 1909., a produžetak pruge do Koprivnice 1912. godine. Direktna veza s Koprivnicom, Zagrebom, Bečom mnogo je značila za ovaj kraj. Poljoprivredni proizvodi mogli su se lakše distribuirati po cijeloj monarhiji.

Suvremeno razdoblje

Ukidanje Vojne granice (1871), njezino razvojačenje (1873) i pripojenje Banskoj Hrvatskoj (1881), imalo je mnogo utjecaja na život ljudi. Od područja bivše križevačke pukovnije stvorena je Križevačka i Bjelovarska županija, područje đurđevačke pukovnije pripalo je Bjelovarskoj županiji, a Koprivnica varaždinskoj županiji.

Novim teritorijalnim ustrojstvom iz 1886. g. spojile su se Bjelovarska i Križevačka županija u jedinstvenu Bjelovarsko-križevačku županiju. Izvan te novoustrojene jedinice bio je prostor zapadne koprivničke podravine koji je i dalje spadao u varaždinsku županiju. Gradovi Koprivnica i Križevci bili su sve do 1895. godine izvan sastava županija. Županije su kao samoupravne jedinice bile prisutne sve do 1922. godine kada se ukidaju i uvode se oblasti. U Zagrebačku oblast spadao je kotar Križevci, a u Osječku oblast kotar Koprivnica i Đurđevac. Godine 1939. ukida se Đurđevački kotar i Đurđevac je potpao pod koprivnički kotar. Poslijeratni razvoj karakterizirao je visok stupanj centralizacije. Cijelo područje pripadalo je oblasti Bjelovar (koja se dijelila na kotare i općine), a oblast se početkom 50-ih godina ukida. Broj općina se postupno smanjivao tako da je njihov broj sveden na tri: Križevci, Koprivnica i Đurđevac. Negativna strana takvog monocentričnog razvitka u tom razdoblju je depopulacija ruralnog prostora.

U 19. stoljeću javljaju se prve manufakture i začeci industrije. Koprivnica 1858. godine među prvim gradovima osniva mlin na parni pogon. Prije drugog svjetskog rata Koprivnica je imala veliku kemijsku industriju (sumporna kiselina i superfosfat) i tvornicu ulja. Osnivanje kemijske tvornice “Danica”1907. godine označava ustvari prelaz iz agrarnog u industrijskog društva za koprivničko gospodarstvo. Tvornica je ukinuta 1937. godine. Značajnu ulogu odigrale su i manje manufakturne pilane, a začetku industrije doprinjelo je ugljenarstvo na Kalniku i Bilogori, koje je intenzivno djelovalo od šezdesetih godina 19. stoljeća pa sve do 1971. godine. Obrt je 30-ih godina bio na vrhuncu. Razlog tome je bila velika potražnja seljaka za obrtnim uslugama, jer industrijski proizvodi su slabo prodirali

Nakon drugog svjetskog rata počela se stvarati današnja industrija Koprivnice, Križevaca i Đurđevca. Usporedno s radnim funkcijama u gradovim su se razvile i uslužne funkcije. Gradovi su postali privlačni za stanovništvo te bilježe kontinuirani porast broja stanovnika. Utjecaj gradova na procese deagrarizacije i industrijalizacije Županije bio je veliki. Prehrambena industrija postala je vodeća industrijska grana i zapošljavala je veliki broj industrijskih radnika. Svojom prehrambenom (Podravka), farmaceutskom (Belupo), drvnom (Bilokalnik) i obučarskom industrijom (Sloga) Koprivnica je danas jedan od vodećih industrijskih centara u sjeverozapadnom dijelu Hrvatske. Najveći industrijski pogon je Podravka. Koprivnica je najveće naselje s više od 25.000 stanovnika, s najrazvijenijom infrastrukturom, najvećim proizvodnim kapacitetima, najrazvijenijim društvenim i kulturnim standardom, prometno čvorište te političko-administrativni centar Županije. Križevci su danas također jak industrijski centar s razvijenom prehrambenom (Mlinar), građevinskom (Radnik) i drvnom industrijom. U Đurđevcu se razvila drvna (Bilo) i prehrambena (PZ Đurđevac) industrija. Podravina i područje oko Svetog Ivana Žabna je izrazito stočarski kraj.

Eksploatacija nafte započela je 1970., a plina 1973. godine na polju Ferdinandovac. U Molvama je 1974. godine otkriven plin, a eksplatacija je počela 1980. g., a potom je zbog otkrića novih ležišta plina i premalog kapaciteta 1984. g. otvoren i PS Molve II. Ciklus proizvodnje dovršen je 1993. g. puštanjem u rad najsuvremenije i tehnološki najopremljenije CPS Molve III.

Nakon 70 godina formiraju se u Republici Hrvatskoj županije kao jedinice lokalne uprave i samouprave. Tako je i Koprivničko-križevačka županija nastala 1993. godine kao nova političko-teritorijalna jedinica. Županija se sastojala od 2 grada i 18 općina. Takva teritorijalna podjela je u skladu s policentričnim razvitkom kojem treba težiti. U siječnju 1997. formirane su još 3 nove općine na području Koprivničko-križevačke županije: Kalinovac, Kalnik i Novo Virje, a Đurđevac je dobio status grada. U studenom 1997. formirana je općina Podravske Sesvete a 1999. je formirana općina Gornja Rijeka. Tako da su danas u sastavu Koprivničko-križevačke županije

Gradovi: Koprivnica, Križevci i Đurđevac.

Općine : Drnje, Đelekovec, Ferdinandovac, Gola, Gornja Rijeka, Hlebine, Kalinovac, Kalnik, Kloštar Podravski, Koprivnički Bregi, Koprivnički Ivanec, Legrad, Molve, Novigrad Podravski, Novo Virje, Peteranec, Podravske Sesvete, Rasinja, Sokolovac, Sveti Ivan Žabno, Sveti Petar Orehovec i Virje.